Svjetionik humanosti i kreativnosti

U četvrtak 10. srpnja u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu održana je, u organizaciji Hrvatskoga društva pisaca, komemoracija u čast prerano preminulome hrvatskom književniku i novinaru Renatu Baretiću (12. travnja 1963–1. srpnja 2025).

Od Renata Baretića na komemoraciji su se oprostili  bliski suradnici, mnogobrojne kolege i prijatelji

Od autora kultnoga i rekordno nagrađivanoga romana Osmi povjerenik (za koji je sveukupno primio pet književnih nagrada u 2003. godini), vrsnoga novinara, filmskoga i televizijskoga (ko)scenarista; suosnivača i urednika programa Festivala pričanja priča poznatijega kao Pričigin, oprostili su se bliski suradnici, mnogobrojne kolege i prijatelji. Edi Matić, predsjednik HDP-a, prisutne je podsjetio na ključne trenutke književnoga i novinarskoga stvaralaštva njihova uglednog člana, koji 1996. donosi životnu odluku i trajno mijenja svoju zagrebačku adresu onom splitskom. Udarivši temelje FAK-u aktivnim sudjelovanjem u pokretanju kulturnoga časopisa Torpedo, Renato Baretić u zadnja dva desetljeća postaje važnim i nezaobilaznim dionikom splitske kulturne scene.

Svoje oproštajne govore, i posvetne riječi kolega i suradnika koji nisu mogli prisustvovati komemorativnome skupu (Velimir Visković, Nikica Petković, Edo Popović, Zoran Ferić, Kruno Lokotar, Alida Bremer, Slavoljub Stanković, Mijo Jurišić, Marina Vujčić, Patricija Horvat, Igor Tomljenović, Ivica Jakšić Čokrić Puko i Srećko Jurišić), dirljivo su i s naročitim pijetetom pročitali Edi Matić, Ivica Ivanišević, Boba Đuderija, Nives Ivanković, Tanja Radmilo, Nebojša Lujanović, Tanja Mravak i Petar Filipić. Za svekoliku književnu scenu Renato Baretić ostat će zapisan kao jedan od najupečatljivijih pisaca koji je u svome „remek-djelu o Trećićanima konstruirao zaseban jezični idiom“ (Nikola Visković), kao „Nebeski Bodul“ (Zoran Ferić), pjesnik egzistencije (Ivica Ivanišević), zapaženi pripovjedač poslijeratne hrvatske stvarnosti (romani Pričaj mi o njoj i Hotel Grand), ali i kao vrsni autor psihološkog romana (Zadnja ruka, njegovo posljednje djelo).

Odavna prepoznat u kulturnim krugovima kao „svjetionik humanosti i kreativnosti“, prijateljima i bliskim suradnicima njihov Barni ponajprije će ostati u sjećanju po iznimnoj dobroti, krotkoj naravi i svekolikoj brizi za ljude, kojom je karizmatično osvajao, kako svjedoče Tanja Mravak i Petar Filipić. „Mnogi će ga“, po riječima Ede Popovića, „pamtiti kao čovjeka koji je bio sretan zbog onoga što može dati, a ne zbog onoga što može uzeti.“ Edi Matić, kao moderator komemoracije, značajno će ustvrditi kako biografski i bibliografski detalji ostaju kao podsjetnik na ono što je naš jezični bazen imao u liku Renata Baretića – jednoga od najoriginalnijih i najduhovitijih suvremenih hrvatskih romanopisaca bezgranično razigrane mašte koju je na maestralan način znao pretvoriti u tekst.

Obitelj, kolege, prijatelji i poštovatelji Baretićeva djela dugim su pljeskom nakon oproštajnog slova još jednom odali počast velikom čovjeku, piscu i novinaru.